Thursday, November 16, 2017

KARTA U JEDNOM SMERU

Puno je reči izgovoreno, puno slova napisano na temu odlaska kvalifikovanog kadra iz Srbije. Puno je primera dato da ne treba odlaziti, ali je i puno primera da su ljudi tek odlaskom iz Srbije doživeli puno profesionalno priznanje i uspeh.
U nekoliko rečenica, nasažetije moguće i na ličnim primerima, pokušaću da objasnim suštinu ove vanvremenske dileme.
Supruga i ja smo se zaputili u Ujedinjene Arapske Emirate, preciznije u Dubai, leta 2015. godine. Ona je dobila posao na univerzitetu kao instruktor; ja sam krenuo sa njom bez izvesne budućnosti, pa kako se snađemo.

Gde smo posle tačno 27 meseci života u dijaspori?
Supruga je, kao doktor nauka, promovisana u docenta. Nakon nekog vremena dodeljeno joj je da vodi katedru za marketing, a sada je direktor MBA (Master of Business Administration) programa. Uspela je da objavi više značajnih publikacija, da se poveže sa akademskom zajednicom ovde i da stvori kvalitetnu mrežu saradnika. Gostovala je u nekoliko zemalja kao izlagač na naučnim i stručnim konferencijama, njeno mišljenje se uvažava i ceni, kolege su je svojim glasovima izabrale u Akademski savet Univerziteta, a na osnovu rezultata njenog rada dobila je univerzitetske nagrade za izuzetne rezultate i u 2016. i u 2017. godini.
Ja sam nakon par meseci pronašao uhlebljenje u sportskom sektoru, postavši najpre deo stručnog štaba rukometne reprezentacije UAE, a potom i savetnik predsednika najvećeg sportskog društva u Abu Dabiju – Al Džazire (ne, nema nikakve veze sa katarskom televizijom, daleko bilo: Al Džazira na arapskom znači „ostrvo“ i svaka država u arapskom svetu ima neku kompaniju ili klub koja se tako zove). U oblasti komunikacija doživeo sam izvanredna priznanja: izabrali su me za potpredsednika Međunarodne asocijacije biznis komunikatora (IABC) za Srednji Istok, selektovan sam u 30 vodećih komunikacijskih stručnjaka iz čitavog sveta koji čine Programski odbor Svetske komunikacijske konferencije naredne godine u Montrealu, postao ovlašćeni predstavnik Knowledge Economy Network za Srednji Istok, govorio na UNESKO konferenciji o otvorenim resursima, i vodio uporedo Centar za kontinuiranu edukaciju i trening jednog od vodećih univerziteta u UAE.
Ovde nam niko nije podmetao nogu, niko nas nije saplitao, ko je mogao da pomogne – pomagao je, ko nije mogao ili nije hteo – nije odmagao.
Hajde da budemo realni: da li bi sve ovo neko ko počinje od nule u Srbiji, i to bez ikakvih „leđa“, podrške ili protekcije, mogao da postigne, ma koliko bio kvalitetan i vredan?
Teško, verujem. Veoma teško. Naslušao sam se u Srbiji objašnjenja i izgovora zašto nešto ne može ili ne sme da se uradi. Naslušao sam se i onih upozorenja „u pola glasa“ da se nešto što se pokreće ne bi svidelo ovome ili onome. O ogovaranjima, spletkama i ispiranjima usta – da ne govorim. I sve ovo nije stvar vladajuće garniture: slušao sam takve priče i za vlasti demokrata, i za vlasti naprednjaka. Stvar je, čini mi se, u mentalitetu.
Srbija je čudnovata zemlja u kojoj uspeh, kompetentnost i ambicija – smetaju. Čini mi se da smo kao narod najsložniji kada treba da delimo siromaštvo ili nevolju. Čim krene da se stvara neka nova vrednost, ma kakav višak vrednosti, ili bilo ko ostvari bilo kakav uspeh, kreću etikete („ma on je to i to“), relativizacija („lako je njemu“), ogovaranje („znaš šta sam čuo?“), valjanje po blatu („mnogo je poleteo, daj da ga s.ebemo nekako“) i mazanje katranom i perjem. Generalno, zavist, ogovaranje i tendencija da se sve uvede u žabokrečinu, baš kao u Domanovićevom „Mrtvom moru“, višedecenijska su karakteristika Srbije.
Ko god pomisli da su ove karakteristike nastale dolaskom aktuelne garniture (ili prethodne garniture) na vlast, grdno se vara. Pročitajte knjigu Arčibalda Rajsa „Čujte Srbi“. Poražavajuće je jasno da kao nacija, za 90 godina koliko je prošlo od objavljivanja te knjige, nismo ni za jotu evoluirali, nažalost. Šta je prouzrokovalo ovu istorijsku stagnaciju, ne znam; znam samo da je sve više ljudi koji su umorni. Previše, previše umorni i istrošeni. Duhovno i životno prerano ostareli, a fizički i stručno u punoj snazi i naponu. I, gle čuda, podmlade se kada svoj mozak oslobode razmišljanja u nametnutom okviru srpskog prokletstva, i u nekom drugom okruženju krenu da se ostvaruju.
Srbin u dijaspori uglavnom ne veruje Srbiji. Država više nije sveti i uzvišeni pojam: za mnoge država Srbija postaje predmet omraze, a ne izvor ponosa. Nema razloga da tako bude, ali ne mogu da kažem da ne razumem (iako ne podržavam) one koji o državi Srbiji ne misle dobro. Stalna tendencija za deljenjem siromaštva, izvitoperene vrednosti, manjak prilika i šansi, višedecenijsko iščekivanje da se nešto dogodi ili ne dogodi, atmosfera u kojoj se radujemo tuđim nesrećama, a ne sopstvenoj sreći, zavisnost od milosti političkog establišmenta, ali i umor od grčevite egzistencijalne borbe, suštinski su razlozi za novi talas iseljavanja iz Srbije i za želju dobrog dela dijaspore da se nikada, ali nikada ne vrati.
Promena mentaliteta nužan je uslov ne samo da se ljudi motivišu da se vrate, nego i da Srbija krene. Onaj ko odluči da ovo uradi neće imati lak posao: otpor promenama je najjači kada želite da menjate mentalitet ili sistem vrednosti. Nadam se da će se neko upustiti u borbu da u Srbiji sve navedeno postane ružna prošlost. Trajaće, ali takva borba, koliko god bolna bila, je na korist države.
p.s. Molba za sve pripadnike dijaspore: ponosno predstavljajte Srbiju i o njoj strancima govorite sve najlepše. Srbija jeste divna zemlja i pruža mnoge mogućnosti, a kroz dobro predstavljanje može i da se pomogne da se neke dobre stvari dese. Naše probleme ostavimo za naš „unutrašnji dijalog“. Ali, dajte da o njima razgovaramo. Nabijanje glave u pesak i guranje navedenih problema pod tepih, kako od strane onih koji su zadovoljni, tako i od strane onih nezadovoljnih, ništa neće rešiti.


No comments:

Post a Comment